Jos jedna prelepa i jako emocionalna prica je stigla na nasoj adresi. Mama Ivana je odlucila da podeli svoju zivotnu pricu s nama. Pricu prenosimo u celosti.
Rodjena sam jednog lijepog proljetnog dana,no ova ljepota nije obiljezila moj zivot poslije.
Moji
roditelji su se razveli kad sam bila beba. Zivjela sam sama sa mamom, i jedna
drugoj smo bile sve. Imala sam lijepo djetinjstvo, kojeg je na trenutak prekinuo
rat.
Pobjegle smo iz naseg prelijepog grada. Sarajeva. Skloniste smo nasle na
jednom prelijepom otoku,okruzenog morem. Otok kamena i soli. Moj Pag.
Mama se uskoro preudala, za
jednog dobrog covjeka, koji je meni bio otac, necu napisati 'kao otac', jer on
zasluzuje puno vise. Kasnije sam dobila i sestru,danas je to prelijepa
cura,koja ima svoj zivot. Sve sto joj zelim je, da bude sretna.
Majka nam je umrla u svojoj 46-oj, od teske bolesti, kad
sam imala 19, a sestra 6 godina.
Nisam dosla majci koja je bila na smrtnoj postelji, bila sam
ali na kratko. Kao da nisam shvacala tezinu svega. Zanemarila sam sve one
godine koje je ona posvetila meni. Kasnije kada sam sazrela u glavi, shvatila
sam sto sam napravila, ustvari sta nisam napravila, ali tad je bilo kasno. Ne
mogu vratiti godine unazad, ali da me netko pita sta najvise zelim, rekla bih bez
oklijevanja, zelim trenutak sa mamom, da joj kazem sve ono lijepo sta imam i
koliko je volim. Da imam sina na kojeg sam ponosna,prekrasnog muza, i da smo
sretni. Ne bih joj rekla za svoju bol i za sve sto me snaslo u zivotu.
Ali, mozda je to i moja pokora, ako shvacate.
Kasnije sam se udala, za prekrasnog covjeka.
Moju sestru smo uzeli da zivi kod nas, jer je u skoli slabije
ucila i bila je predmet izrugivanja od strane vrsnjaka.
Tu je bila od 6.-og razreda osnovne, do zavrsetka srednje
skole. Nedostaju mi ti dani. Ona je otisla od nas, za svojim zivotom dalje.
Rodila sam jednog prelijepog sina, kojem je dijagnosticiran
autizam. Kao da vam se svijet srusi, imate puno pitanja, a konkretnih odgovora
nema.
Ucite 'u hodu' ,dok idete na preglede, terapije, citajuci
literature, od iskustva drugih obitelji sa istim brigama.
Susrecete se sa nepozeljnim pogledima, pa cak i neprimjerenim
izjavama o vasem 'neobicnom' djetetu. Svakodnevno.
Zahvalni ste i za najmanji napredak, vama je to kao dobitak
na lotu. Mogu reci da je jako napredovao, sto nisam ni sanjala.
Vjerovala sam i
nadala se, ali uvijek sa dozom neke sumnje.
Nedugo poslije, meni je dijagnosticirana multipla skleroza.
Da li je moglo gore,zapitam se?!
Shvatih da ima i gorih i tuznijih prica. Valjda zato sto sam
vjecni optimist.
Za mene vrijedi ona 'Shvatis koliko si jak,dok biti jak je
jedini izbor koji imas'.
Nije lako,toliki teret na ledjima.Pitam se kako ce moj sin
jednog dana,hoce li biti samostalan,hocu li moci brinuti o njemu,obzirom na
moju bolest.
Jos vam,do tad,vama dragi ljudi,vasi bliznji(pojedini,ne
svi),okrenu ledja,osudjujuci vas,govoreci da ste los roditelj i daju vam jos
puno ruznih epiteta,sto u lice,sto indirektnim objavama na drustvenim
mrezama.
Boli vas to,uz sve ono sto
svakodnevno prolazite, ali sa vremenom se naviknete i shvatite da su vam bitni
oni ljudi, koji vas nasmiju, u cijem drustvu se ugodno osjecate, koji vas razumiju
i podrzavaju. I to sve, bez obzira sto niste po njihovim idealnim normama, sto
vase dijete nije kao druga djeca, cak ga nazivaju 'nevaspitanim', a tko se imalo
potrudi da razumije autizam,znati ce da odgoj nije u pitanju.
Zato, ako se suocavate sa teskim razdobljem u zivotu,bez
obzira na tezinu,nastojte biti pozitivni i tako razmisljati. Poslije kise,mora
doci sunce. Uvijek dode,zar ne?! 😊
Nema komentara:
Objavi komentar
Svaki Vaš komentar je bitan !